Čitam novine. Svakog dana posljednjih pedeset i nešto godina. Čitam novine i u njima pronalazim potvrdu onog što znam, potvrdu onog što vidim, a n ajčešće i potvrdu onog što ne bih htio znati i što bih rado previdio. A ne mogu.

Pored političkih stranice, poslovnih stranica i zabavnih stranica novine imaju i crne stranice. Na crnim je stranicama crna kronika. U njoj piše što se je gadno dogodilo prethodnog dana, tko je u tom gadnom bio žrtva, a tko je počinio gadnu stvar. Kako godine prolaze crna kronika prestaje biti samo popis počinjenih nezakonitosti. Crna kronika više nije samo crna. Postala je tamno crna, mračno crna, mrtvački i perverzno crna. U njoj su, pored uobičajenih saobračajki, ubojstava na koja smo se naučili, dilera koji nas mogu kupiti (pojedinačno i kolektivno) i švercera svih vrsta, u zadnjih par tjedana sve prisutniji i građani, kako ih se od milja zove, „treće životne dobi“ i oni koji se o njima (odnosno njihovom novcu, koji ipak jest imovina) i o njihovoj sveukupnoj dobrobiti brinu. Profesionalno, naravno, i na zakonu zasnovano.

Pa se tako jedan takav dobročinitelj na Žumberku brine o skupini seniora na takav način da se čovjeku zgadi i život i ljudi i da poželi sam sebi prikratiti muku i odrediti si neki datum do kojeg će prebivati u ovoj „dolini suza“, a onda – bok! Danas se u Večernjaku pojavila još jedna dobročiniteljica koja se o starcima brine tako da ih posloži kao u konzervama, našopa sedstivima i ugasi grijanje (jer im je vruće, kaže). Naivci mogu povjerovati da su to slučajevi na kojima ne treba zasnivati opće tvrdnje, ali realni će reći da su to slučajevi koje su uhvatili, oni na koje je netko upro prstom. Stotine drugih vjerojatno nitko nije spomenuo jer nije bilo prsta koji bi na njih ukazao.
Vlast nam kroz izjave nadležnih organa (gospođe D.N., državne tajnice i njezinih podređenih dobročinitelja i dobročiniteljki) govori da su to slučajevi u kojima je zakon prekršen, da se ti ljudi bave nezakonitim poslom i tome slično. A lažu! Što se vidi i iz činjenice da se protiv onih koji starce drže na umiranju ne pokreće nikakav postupak. Oni, naime, nisu prekršili nikakav zakon.
Naime, što? Po svakom se zakonu, i onom najboljem, ljude može namagarčiti, opljačkati i učiniti im gadosti. Ako se zakon izvrdava ili krši. Ali postoje i zakoni koji pozivaju na pljačku, koji širom otvaraju vrata nehumanosti i podlosti. Dio Zakona o obveznim odnosima koji spominje tzv. „dosmrtno uzdržavanje“ upravo je takva zakonska odredba. Jednostavno rečeno, ugovor o dosmrtnom uzdržavanju znači da se davatelj uzdržavanja (dobročinitelj iz prethodnog dijela teksta) obveže da će se o starcima brinuti do smrti, a oni mu svoju imovinu (može i penzije) prepišu odmah. I onda dobročinitelj sa starcima čini što ga volja.

Negdje u ljeto 2005. u Saboru je otvorena rasprava o Izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima. Drago Lesar i ja smo u ime kluba HNS-a ukazivali na činjenicu da su brojne starije osobe primjenom ovih odredaba Zakona bezočno prevarene i da im je praktično oteta jedina imovina koju su imali, najčešće nekretnina, kuća, odnosno stan u kojem su živjeli, mirovina i sve što iole vrijedi. Predložili smo da se te odredbe brišu iz Zakona, a da ostanu one koje govore o doživotnom uzdržavanju (kad se imovina prepisuje nakon smrti osobe koja dobiva uzdržavanje.
Izignoriralo nas u velikim količinama. I s lijeve i s desne strane. Svi su stručnjaci ustvrdili da su upravo ugovori o dosmrtnom uzdržavanju „civilizacijska tekovina pravnog sustava“ i da se bez njih ne može. I tako zakon izglasaše. S našim „protiv“.

Nakon zatišja od dvije-tri godine pokazalo se da je sustav usavršen. Starcima su stanove i kuće već oteli, sad im otimaju ono malo mirovine ili ih se jednostavno hoće riješiti. A državu to, uglavnom nije briga. Jer je ona donijela zakon po kojem je to u redu, zakon koji je civilizacijska i još tome tekovina i nečeg što se naziva pravnim sustavom. A što se u normalnom svijetu naziva pljačkaškom bandom i nebrigom za one kojima je briga potrebna.

Pitao sam tada u diskusiji cijenjene kolege kako će u oči pogledati buduće starce koje će po njihovom zakonu opljačkati i otjerati u mučnu smrt. Nisu mi odgovorili, jasna stvar. A odgovor je jasan – neće im pogledati u oči. Nema potrebe.

Umjesto komentara izbora i ovih cirkusa oko navodnih “pregovora”, programa, usuglašavanja i svega ostalog u kazališnim zbivanjima na našoj političkoj sceni, radije bih nešto o uzrocima. Onako kako ih ja vidim.

Pred jedno godinu, dvije, Transparency International organizirala je okrugli stol s temom korupcije u Hrvatskoj i kako joj se suprostaviti. Slučajno sam se našao tamo i nisam pričao o pokvarenim sucima, liječnicima, profesorima ili političarima. Pričao sam o partitokraciji, vlasti političkih elita, kao i organizaciji naših političkih stranaka na način koji stimulira korupciju. Praksa borbe protiv korupcije (a koje nije ni bilo i nema je ni danas), ali i rezultati ovih parlamentarnih izbora i postizbornih slaganja, učvrstili su me u stavovima.

Naše su političke stranke liderski koncipirane organizacije. Lideri su neprikosnoveni i njihovim se odlukama i stavovima ne prigovara. Temeljna je logika: “Sad sam ja na vrhu i dok sam na vrhu ja odlučujem o svemu što je za stranku bitno.” Prigovora nema, drugačija mišljenja su hereza, a lideri su uvijek u pravu. Lideri su u pravu i onda kad nisu u pravu. Lideri su u pravu i kad daju ostavku, a u pravu su i onda kad povuku ostavku i kazne sve one koji su se s njihovim ostavkama složili. Lideri su u pravu i kad ne daju ostavku i objasne ostalima da je poraz pobjeda, istina laž, laži i nema. Lideri nikad ne lažu. Po definiciji je jasno da su lideri u pravu kad pobijede. To im je i posao – pobijediti. Lideri su predatori i bave se politikom. Ostali su infrastruktura. Infrastruktura djeluje kapilarno.

Neprikosnoveni lideri se, u pravu i bez iznimaka, okružuju ljudima koji im čitavo vrijeme govore da su najljepši i najpametniji. Takve prihvaćaju kao prijatelje, a sve one koji pokušavaju misliti drugačije proglašavaju neprijateljima, frakcijom, a kako frakcije nisu dozvoljene, takvi se eliminiraju. O strategiji i taktici lider odlučuje u skladu sa svojim mišljenjem i sugestijama okruženja. Kako okruženje misli da je on/ona najljepši i najpametniji, ostaje samo vlastito mišljenje kao kriterij. Kućni prijatelji dio su tog okruženja i prema njima se primjenjuju sasvim drugi kriteriji. Oni su kućni prijatelji.

Zasluge za uspjehe uvijek treba pripisati lideru. To se tumači kao posvemašnja odgovornost za organizaciju koju takav lider vodi. Odgovornost za uspjehe vrlo je poticajna jer dalje napuhava ego i omogućava lideru da bude još neprikosnoveniji, dakle još bolji lider. Odgovornost za neuspjeh nikad nije liderova. Neuspjeh je rezultat lošeg rada na terenu (kapilarni rad infrastrukture), objektivnih okolnosti (koje se prikazuju kao elementarne nepogode, a ne rezultat krivih stavova lidera) i zločestoće, neobrazovanosti i gluposti generalne publike.

U svemu tome uopće nije bitno kako je neprikosnoveni lider došao u poziciju da bude to što jeste. Zadnjih dvadesetak godina to je najčešće procedura više-manje demokratskog biranja, ali bilo je u povijesti primjera da se na poziciju dođe organiziranim klanjem zvanim revolucija (V.I. Lenjin), institucijalnim klanjem (J.V. Staljin), pučem (A. Hitler) ili ratom (J.B. Tito). Tehnologija funkcioniranja uvijek je ista.

Kako taj sustav onda djeluje? U prvoj fazi sjajno. Sve cvjeta, napreduje, svjetla budućnost je pred vratima i svi su zadovoljni i sretni. U drugoj fazi djeluju sile inercije. Još uvijek je dobro, kapilarna infrastruktura daje rezultate, privilegije su podijeljene i nema pesimizma. Nema ni pametnih rezultata (u stvari, rezultati su katastrofalni, ako ih netko analizira) ali generalni je stav da je naš lider najbolji na svijetu i nama jedini moguć. U trećoj fazi dolazi do rušenja sustava. Car je cijelo vrijeme gol, a sad se to jasno i vidi. Cara smjenjuju. Varijanta je da car umre prije nego što ga smijene. U tom slučaju krah nastupa po smrti istoga.

Što dalje rade naše organizacije? Najčešće biraju novog neprikosnovenog lidera i otpočinju ciklus ispočetka. Nitko ne vidi da to nije krug, nego spirala. Usmjerena prema dolje. Svaki novi neprikosnoveni lider na nižoj je razini od prethodnog. Pametnije organizacije (vidi – Njemačka poslije rata) mijenja strukturu i odustaje od liderskog načela. To nas u svjetloj budućnosti čeka. Problem je jedino dočekati svjetlu budućnost.

Liderski način organizacije društva (kroz političke stranke organizirane na liderskom načelu) stimulira sve ono protiv čega se društvo (nominalno i deklarativno) bori – korupciju, nepotizam, stranačku isključivost, socijalnu neosjetljivost, laž i samozavaravanje. Zato, kod odabira novog lidera treba dobro razmisliti. To nikad nije situacija ili/ili. Uvijek se radi o tome da treba vidjeti kroz maglu oportunizma, straha i želje da se ugodi i odlučiti se niti/niti. Naime, državu smo napravili. Da li je u tome bio potreban veliki lider (otac nacije) ili ne danas je besmisleno razmišljati. Bilo je kako je bilo. Ali sasvim je jasno da za rađanje građanskog društva ravnopravnih građana i poštenog odnosa prema njima neprikosnoveni lideri nisu potrebni. Oni su opasnost i šteta.

Šumske sove ušare zaštićena su vrsta. Ima ih malo, plašljive su, sporo se razmnožavaju i izgledaju upravo kako sove u pričama trebaju izgledati – mudro i dostojanstveno. Najčešće žive na crnogoričnom drveću, ali mogu one i drugačije, pa se je par familija tih sova naselilo u samom središtu Karlovca, na dva gradska trga i po čitav dan sjede na gornjim granama drveća i ne miču se – slabo vide po danu. Noću se sove bave onim što već sovama priliči – valjda hvataju neke zvijerke, miševe, štakore i tome slično. Ne znam točno, nisam ih noću pratio. Po danu su ukras na ta dva trga i prolaznici ih ogledavaju i vesele im se.

Sove imaju pomalo nehigijenski običaj da izmet istušatu tamo gdje sjede, pa se oni koji znaju ne zadržavaju pod drvećem baš previše. Naime, izmet sove ostavlja gadne mrlje na odjeći, a i lak automobila zna nastradati od dotičnog. Nedostatak higijenskih navika nekim je sovama u Karlovcu došao glave.

Naime, što? Jučer se je, u utorak 6. studenog Ljeta Gospodnjeg 2007. u gradu Karlovcu održavao središnji skup Hrvatske demokratske zajednice za VII izbornu jedinicu, upravo na jednom od trgova na kojima žive sove. Kako je u Karlovcu na vlasti HDZ (zajedno s trabantima koje su pokupovali nakon posljednjih izbora – vidi trgovačke ugovore ministra Vukelića) to su se u jutarnjim satima trgom razmilili radnici lokalne Čistoće s nakanom da ga uljepšaju za skup. Što i nije tako loše, makar i za skup HDZ-a. Trg su prali šmrkovima i poprilično ga dotjerali. Onda se netko dosjetio sova. Kako se dr. Ivo Sanader, premijer u odlasku, panično boji nekih koji “kakaju i piške”, a za ptice se nikad ne zna da li rade jedo ili drugo, to su vrijedni djelatnici gradskog poduzeća svoje šmrkove usmjerili na sove. Sove danju ne vide pa nisu mogle pobjeći. A braniti se i inače ne mogu baš efikasno.

Kako god, šmrkovi su skidali sove, a radnici su ih pospremali u kontejnere. Zajedno s drugim smeće. Da se ne bi neka od bezobraznih sova, kojima evidentno nedostaju higijenske navike, pokakala/popiškila premjeru i ministrima po njihovim veleučenim glavama. Protesti stanara i prolaznika nisu se uvažili, kao ni protesti aktivista zelenih. Dok su došli novinari, kontejneri su već bili ispražnjeni, a odgovorni su ustvrdili da se ništa nije ni dogodilo. Jedino – nema sova.

Prijedlog za razmišljanje. Sove još uvijek žive na drugom trgu. Radi efikasnosti, možda bi bilo pametnije da aktivisti HDZ-a, ili djelatnici neke gradske tvrtke, dotične “pospreme” automatskim pružjem. Brže je i bezbolnije. Samo, molim, koristite prigušivače, da se ne uznemire građani. Da ne pomisle da su im opet došli neki divlji čudaci s brda. A onda bi svašta mogli napraviti.

Oni koji danas za svoj predizborni skup s drveća skidaju sove šmrkovima sutra će bez razmišljanja uporabiti te šmrkove (i sve drugo što im se nađe pod rukom) i na nama.

Nicollo Machiavelli je ustvrdio da cilj opravdava sredstvo. A laže, ne opravdava. Situacija je upravo obrnuta. Sredstvo definira cilj. Lopovsko sredstvo govori samo da ga koristi lopov i da je vilj lopovski, nasilnici koriste nasilnička sredstva, pa su im i ciljevi nasilnički. Ne možete organizirati skup demokratske, građanske, tolerantne i pametne stranke tako da za početak potamanite zaštićene sove na mjestu gdje se skup održava. Ne možete organizirati vlast u demokratskoj, socijalnoj i građanskoj državi, koja služi svojim građanima a ne gazi ih, tako da najprije opljačkate sve što se dade opljačkati, a onda izjavite da ćemo sada pošteno i maestralno se boriti protiv korupcije. Ne možete najprije zaposliti sve svoje rođake i poslušnike u državnim i sličnim službama i onda ustanoviti da će na uprava, od sada na dalje biti profesionalna i nikakva drugačija. Ne možete ući u društvo znanja s izdvajanjima za znanost i obrazovanje najnižima u Europi. Ne možete … ne možete vladati kako vlada HDZ. Osim šmrkovima.

But beware! Šmrkovi nisu uvijek za sove.

Nije me bilo par tjedana. Počela je utrka, svi trče, pa sam se i ja zatrčao. A, zapravo, već je otrčano što je trebalo otrčati. Pa se ja vračam na svoj blog i Pollitiku. Tu mi je udobno. A i društvo je pravo.

Kao što rekoh u naslovu, nekima nikad dosta. Tiče se opet moje omiljene teme, Karlovačke industrije mlijeka – KIM-a.

Što je u KIM-u važno? Nije to ni najveća ni najznačajnija tvrtka koja se privatizira. Ima većih, skupljih i važnijih. Nije to ni najbezobraznija pljačka koja se dogodila u privatizaciji. Ima i bezobraznijih, bezočnijih i skupljih. Ali, KIM je paradigma. U njemu se skupilo sve ono što odlikuje HDZ-ov način pljačkanja Hrvatske. I pljačka je razotkrivena. Tisuće su prošle u tišini i njima – pokoj duši. Jer se, očito, ništa drugo i neće dogoditi.

Pa evo kratke kronologije:
Prva privatizacija KIM-a dogodila se sredinom devedesetih godina. Kutle je na časnu riječ za soju Dionu dobio Karlovačku industriju mlijeka, a u nadzornom odboru tada uspješne tvrtke, koja je prživjela bukvalno na prvoj crti bojišnice bio je HDZ-ov dožupan, zajedno s jednim još uvijek aktualnim HDZ-ovim saborskim zastupnikom. Oni su digli ruke. Oni nisu, naravno, ništa odlučili. Odlučili su drugi. Ali, digli su ruke.

Kutle odmah opterećuje KIM kreditima i novac prebacuje u druge svoje tvrtke. Novac nestaje, Kutle se povlači, vraća KIM državi, a dugovi ostaju.
KIM preživljava, polagano vraća dugove od kojih nikad ništa nije imao. Raspisuje se tri natječaja za prodaju. Bezuspješno. Polančec poslije tvrdi da ih je bilo pet, ali on ionako ništa ne zna i zna da svi ne bi trebali sve znati. On ne bi trebao ništa znati i u tome je vrlo uspješan

U proljeće 2007. godine raspisuje se četvrti natječaj. Očite su naznake planiranih malverzacija, pa na presici u lipnju upozoravam javnost (i Fond) što će se dogoditi i zašto ne valja prodavati tvrtku nekom trko nema novaca već zalaže samu tvrtku kao jamstvo za kredit kojim se ta tvrtka kupuje. Upravni odbor Fonda (Polančec, Čobanković, Kalmeta i Šuker) arogantno ignoriraju sva upozorenja i prodaju KIM Chemodermu (famozni Šimić).

Podižem opću medijsku buku. Zajedno s pet gradskih viječnika Karlovca pišem pismo Mesiću i Sanaderu. Druge se stranke priključuju, mediji prihvaćaju temu, Sanader izjavljuje da se dionicama tvrtke ne može jamčiti povrat kredita, baritoni (njih četvroica nisu tenori) su uhvaćeni s prstom u pekmezu, ime Branka Vukelića se povezuje sa Šimićem i 11. kolovoza Chemoderm se povlači. Sustav APP (Ako Prođe – Prođe) nije prošao i Fond poništava natječaj.

Županijsko državno odvjetništvo u Karlovcu pokreće istražni postupak. Pokreće i staje. Oni staju, a ja 31. kolovoza podnosim prijavu Državnom odvjetništvu protiv četiri ministra – baritona za kazneno djelo zloporaba u gospodarskom poslovanju i pogodovanja u javnom natječaju. Kazneno djelo je u pokušaju jer smo ih uhvatili i opaliti po prstima pa su prste povukli.

Državno odvjetništvo i Fond ne trzaju ni na što i 27. rujna donose odluku o raspisivanju novog natječaja za prodaju. Natječaj se ne pojavljuje u javnosti jer nema suglasnosti Ministarstva financija (ministar financija je jedan od članova UO Fonda i glasao je predmetnu odluku). Državno odvjetništvo i dalje ne poduzima ništa i Mladen Bajić valjda čeka da mu netko pokuša ukrasti sat sa ruke pa da nešto poduzme. Mogao bi i dočekati – ima ih koji skupljaju satove.

Zastoj. Ptičica mi govori da će se natječaj za prodaju pojaviti između 22. i 30. listopada, ili tu negdje. Natječajni rok traje 30 dana i isteći će između 23. studenog i 1. prosinca, ili tu negdje. Odluka će se donositi nakon izbora, kad više nema prave vlade, nema parlamenta, nema nikoga osim, možda, portira. I Mladena Bajića koji hvata tenore, ali baritone ne dira.

Ptičica mi isto tako kaže da će se pored velikih igrača iz mljekarskog lobija (Vindija, Salford, Dukat) na natječaj javiti i neki iz metalske branše, valjda proizvođači oružja, ili tu negdje. Oni imaju novaca i za Branka Vukelića mogu odraditi posao uspješnije nego Šimić. Pa mi ptičica kaže da će “ipak naš Vukelić prodati vaš Kim”. Tko je tu naš, a tko njihov nije mi sasvim jasno, ali nije bitno.

Bitan je cilj. A cilj je uz pomoć nekih igrača (svejedno kako se zovu) i nekih ministara (a i oni su igrači i zapravo je svejedno kako se zovu), doći do tvrtke koja, u perspektivi predstavlja vrlo vrijednu nekretninu, u Karlovcu, Splitu, na moru. ili tu negdje. Glavna djelatnost tvrtke se zanemari, a nekretnina skupo proda i dobijemo još jedan impozantni trgovački centrar. Profitira banka, a ostali dobiju svoju pinku. Radnici se nađu na burzi, a seljaci mlijekom hrane svinje. TO vam je poznato? I meni je.

Što sada? Ako ima malo snage u javnosti i malo srama među javnim osobama (uključujem i sebe tu) treba dečkima reći da je bilo dosta. Mada nekima nikad nije dosta. Privatizaciju KIM-a zaustaviti do izbora i odmah nakon izbora stvar provesti kako Bog zapovijeda. I javno, da vlasnici (a to smo mi) sve vide. Dakle, dragi prijatelji, zaustavite se! Stružete po dnu zdjele i sastrugat ćete teflon. Probušit ćete zdjelu.

A KIM? Ako preživi, a mora preživjeti treba im dati medalju za hrabrosti i upornost i staviti ploču na ulazna vrata – Ovdje žive i rade oni koji su uspjeli preživjeti sve svinjarije HDZ-ove privatizacije.